U koncentracijskom logoru Luka nedaleko Brčkog (BiH) toga vrućega ljeta 1992. Goran Jelisić je odlučio stvarati povijest. Samoprozvani Adolf samovoljno je ubijao i mučio žrtve rata u Bosni. Naravno sa naglaskom na muslimansko stanovništvo. Bio je to samo jedan u nizu zločina, ali nekako me upravo ovaj slučaj ostao progoniti. Zamišljao sam tog gotovo golobradog mladića kako uzima pušku i nasumce izabire svoje žrtve. Stanja u kojima je on morao biti niti jedna psihoanaliza ne može pojmiti. U čitavom ratu posebno na području Bosne, sadašnje Republike Srpske ovo predstavlja samo malen izoliran slučaj. Možda mi je i ostao u sjećanju jer je on jedini digao ruku na Slobodana Miloševića za vrijeme njihova boravka u Haagu. A ove i mnoge druge stravične trenutke sam prvi puta saznao upravo iz knjiga Slavenke Drakulić (2), autorice čiji biografski film upravo biva prikazan na nekolicini festivala i kina. Mogao sam možda i započeti sa razlomljenom utrobom Fride Kahlo i boli sa kojom se poistovjećuje i sama Slavenka, parafrazirajući tragičan život priznate aktivistice i slikarice, no rat me ostao progoniti do dana danas. Zato mu se i tako često vraćam...
O boli autorica ima mnogo toga za reći. Čitav se život borila sa svojim demonima, zdravstvenim sustavom bivšeg režima i raznom količinom nepoštivanja autoriteta što i sama navodi. Petar Krelja (3) odlučuje o svemu tome snimiti dokumentarni film, drugi po redu nastavljajući suradnju, čiji korijeni sežu u 80'-te. Nekako mi je prošlo kroz glavu da bi bih morao vidjeti sve to. Njezini opisi mi često nisu dali mira tokom nekih drugih istraživanja upravo tih ratnih priča naše neovisne hrvatskkke. I srećom ponovno postajem zaposlenikom kina u kojem je održana premijera. Čak dodijeljena pozicija toga dana, me uvodi unutar dvorane na gledanje filma. Veselju nije bilo kraja. Sumnjam da su moji kolegi/ice sve to vidjeli. Ipak bio sam vječno zahvalan.
Nakon gašenja svjetla, i još ponekih trzaja oko ulaznih vrata, sjedam i pomalo ulazim u svijet biografske drame same Drakulić. Pošto nisam ljubitelj trailera stvarno nisam znao šta očekivati. Jednim djelom priželjkujući prikaz svih zala koje ona opisuje, ali redatelj ipak vodi film drugačijim tonom. Minimalizam kojim je snimljen se sjajno nadopunjuje sa pričom o destrukciji vlastita života, nevjerojatnom borbom i konačnom transplantacijom bubrega. Privatno je odavno postalo javno, i to se autorica također ne libi reći. U tih 76 minuta, vidljiv je teret sa kojim se svaki bolesnik/ica mora susresti i ja se tada pokušavam prisjetiti?! Kako mi je ovako nešto promaklo? Stotine stranica ispunjenih poetskim gnjevom od kojeg se ledi krv u žilama, a smrt joj je pokucala na vrata u više navrata? Pomalo posramljen gledam dalje u ekran. Krelja vodi priču umjereno. Ne ubija interesantnost sa prevelikom količinom faktografskih podataka. Pušta misao na volju. Ipak, pri kraju čekam taj omanji razgovor. Prvi puta sam autoricu vidio prošle jeseni. U malom prostoru gradske čitaonice, nije bilo dovoljno mjesta da ju pogledaju svi koji su to htjeli. Među ljudima u odijelima, ostarjelim damama koje posjećuju svaki ili sličan domjenak, našao sam i svoju poziciju. Već me do tada netko priupitao šta ja tu radim, ali nisam htio ponuditi odgovor. Jednostavno sam htio povezati lice sa djelom. Predstavljena je knjiga Basne o komunizmu. Ovo dijelo nije bilo toliki uspjeh kao Frida ili o boli. Ipak slava je učinila svoje. Samim time dovoljno da svatko poželi upoznati slavnu osobu, posebno rođenu u Rijeci. Oduvijek mi se gadio patriotizam pa tako i onaj lokalni...Otišao sam šuteći i razmišljajući, dakako o ratu...
Sada godinu dana kasnije, razgovor je bio usmjeren između Petra Krelje, Slavenke i moderatorice Nataše Petrinjak (4). Bilo je tu govora o dijelima i mnogo pitanja iz publike. Ostao mi je u sjećanju pokušaj fakultetskog profesora i dramaturga Gašparovića (5) da pronađe odgovor na postojeću krizu i takva plejada riječkih karaktera sa mišlju dijametralno suprotnim mojima. Šutim i promatram. Nalazim ponovno iskrenost između autoričinih rečenica. Taj dan sam bio ispunjeniji nego pri prvom “susretu”. Krelja je britak kao i u knjizi Ogledi o filmu (6). Činio mi se malo patetičan najavljujući svoj novi filmski uradak, ali valjda tako redatelj mora postupiti pred punim auditorijem.
A Slavenka sjedi i mirno odgovara na pitanja. Zahvalna je što je upravo u art kinu. Ljudi su sretni ili je to samo prividni osmjeh pristojnosti?! Nisam o tome htio razmišljati više. Imao sam sada sretan završetak jer sam uspio pogledati nešto što ipak ne moram tražiti po sobama ex Yu portala, gdje upravo taj prividni osmjeh nikada niti nije nestao; među emocijama ljudi prema kojima Jugoslavija i dalje postoji. Zamislim tada krvavi kraj, zabijanje čavla na lijes i sve ono što u Kao da me nema, Oni ne bi ni mrava zgazili, Balkan Express tako sjajno opisuje. Kako smo se ipak na kraju svi skupa prevarili i sjebali. Preživjeli i k tome se uistinu bolno smijali...
damir batarelo
(1) http://www.ess.uwe.ac.uk/genocide/yugojudg2.htm
(2) http://www.booksa.hr/dossier/23
(3) http://www.film.hr/bazafilm_ljud.php?ljud_id=236
(4) http://www.profil.hr/knjiga/u-sredini-u-mnozini/37191/
(5) http://tkojetko.irb.hr/znanstvenikDetalji.php?sifznan=3217
(6) http://www.hfs.hr/hfs/knjige_detail.asp?sif=30&counter2=0
